[ Generalna ] 20 Maj, 2014 10:44

 

Da li je moguće preživeti dan bez telefona, onog pametnog? Da li naš pametni telefon menja neke funkcije našeg mozga. Koliko brojeva telefona vaših prijelja znate? Da li ste spremni na dan isključiti vaš telefon i osloniti se samo na memoriju svog mozga? Koliko smo zavisni od novih tehnologija?

 

 ISTORIJAT ZAVISNOSTI

Sećam se kad sam prvi put svojoj deci zabranila da gledaju televizor preko dana.

Da sve je počelo sa televizorom. Prvo smo bili zavisni od televizora. Ostavljali smo ga uključenog da nam čuva decu jer su uz crtane filmove bili mirni a mi smo uspevali da se bavimo svojim svakodnevnim poslovima pre što odemo na posao.

A onda se desilo čudo koje je bar mene trglo- moja mladja kćerka je progovorila engleski. Posle   prvobitnog oduševljenja uhvatila me je panika i onda je sledila zabrana.

Šta je sa vrtoglavim uspehom stranih sapunica? Koja je njihova funkcija. Šarene slike, koje poput crtanih filmova  kod dece, izazivaju opčinjenost. Kasnije su se pojavili i crtani za odrasle ali o tome ne bih pisala jer nisam pogledala ni jedan, mada nisam ni sapunice gledala.

 

NOVA ERA 

Onda su došli mobilni telefoni.

Vrlo brzo smo ih uvalili deci da bi ih mogli kontrolisati a sve zbog njihove bezbednosti.

Više nismo pamtili brojeve jer su nam uvek bili pri ruci pohranjeni u našem mobilnom telefonu u ruci, džepu ili tašni ali na dohvat ruke.

Zatim su došli pametni telefoni više nismo morali pamtiti mnogo toga od rodjendana rodbine i prijatelja pa da dalje ne nabrajam kakvu nam komociju omogućavaju razne aplikacije na našim smart telefonima. Koliko je to dobro za naš mozak?  Više ga ne treniramo čak se ne moram ni potruditi da prepoznam pesmu iz svoje mladosti i to radi moj telefon.

 

INTERNET 

Internet bi nekako bio izmedju televizora i telefona hronološki ali meni je nekako zgodnije da ga smestim u ovom redosledu.

Ne sećam se kad sam držala papirno izdanje dnevnih novina u rukama. Ujutru dok pijem kafu a bez obaveze da iziđem napolje i kupim novine čitam njihova internet izdanja. Posle  već i nemam potrebu za novinama.

Neću nabrajati u koje sve svrhe koristimo internet jer je njegova zastupljenost u našim životima svakodnevna i svako ga koristi prema svojim potrebama i navikama.

Društvene mreže opet kao proizvod  interneta su ušle u naše živote jednako kao oni crtani filmovi i sapunice približili nas fantastičnoj skupini naših pravih i virtuelnih prijatelja. Razmenjujemo s njima kratke i nešto duže opaske i razmišljanja , slike i videa najčešće.

Naša pažnja je neusredserđena, opada,  sadržaji i na mrežama a i na ostatku interneta su sve kraći i šareniji. Naravno moguće je sa interneta skinuti i cele knjige i čitati ih. Nije internet kriv što smo se mi ulenjili.

 

UMESTO ZAKLJUČKA

I na kraju, krug se zatvara sa pametnim televizorom na kom imamo i facebook i twiter, odloženo gledanje i ko zna šta još.

Oko nas sve pametni uredjaji samo mi postajemo gluplji. Šta je rešenje, ne znam. Tehnologija nije krivac,krivi smo mi.

[ Generalna ] 30 Novembar, 2013 12:18

 

 


Na putu do Grčke svratili smo u Skoplje.

Grad je u neverovatnoj trasformaciji.

Makedonska vlada sprovodi proekat, koliko se sećam, ime mu je Skoplje 2014, valjda treba da se zavrsi do 2014 godine i otuda takav naziv.

Čitala sam po nešto o trasformaciji grada i svim kontraverzama koje to prate. Videti sve te zgrade, skulpture i trijumfalnu kapiju na jednom mestu je već nešto drugo.

 

  

Prvi utisak, koji se naravno ne može izbeći da se radi o neverovatnoj količini kiča, koji misliš da ne možeš svariti. a opet impresionira koliko se truda i novaca ulaže da se nešto dokaže.

 

 


Prvi susret bio je sa pešačkim mostovima, koji su toliko načičkani kandelaberima i figurama.

Pešaci su nebitni, pa ipak uspeju da prođu i da se slikaju. Kandelaberi su sa svake strane mosta pored figura značajnih ličnosti iz istorije makedonije a i savremenka poput Toše Proskog.


Pored svake figure nalazi se pločica sa imenom i značajem dotične ličnosti. E sad uzani pešački most ima kandelabere i po sredini, da se nadje, za svaki slučaj.

Drugi most, isto tako pešački ima antičke skulpture , štitove, šlemove. Na onom predhodnom mostu znamenite ličnosti su gradjanski obučene. Čini se da makedonija ima samo antičku i gradjansku istoiju devetnestog veka.

 


U koritu Vardara, gde je vode vrlo malo, verovatno zbog radova jer je ispregrađivano, nalaze se i jedna još nezavršena galija, budući restoran. U koritu reke ima svašta pa i nekave žardinjere sa rastinjem koje liči na palme. Prosto je neverovatno kako naši vajni stručnjaci zamišljaju da onaj kanal Dunav-Morava-Vardar funkcjoniše kad ovde najmanje ima vode.

 

  


Zgrade prekoputa prema kojim i idu oni mostovi su velelepne i bele. Valjda je to mermer.

O stilovima i arhitekturi neću jer se ne razumem. Iza se uzdižu dizalice, jer nije sve gotovo. Neke od tih zgrada su vladine a neke su muzeji, ne znam da li su useljene i u funkciji.

Kažu da se iza, gde su one dizalice, gradi i biblioteka i zgrada baleta.

 

 


Trg na koji se stize kejom je mali ali načičkan statuama konjanika. Priča se da su svi velikani uzjahali konje bez obzira da li su za života bili u prilici. Velika fontana sa Aleksandrom Makedonskim na konju dominira trgom, jer je to ipak najveći objekat. I drugi su veliki ali je ovo najveći. Fontana je osvetljena živim bojama; crvenom, zelenom, ljubičastom.



Lavovi bljuju vodu naizmenično. Trg je pun ljudi, dece i turista. Svi fotografišu.


Makedonci su valjda ponosni a turisti šokirani i žure da sve ovekoveče, da nešto ne propuste.

Na trgu je i velika skulptura cara Samuila, koja istina odudara od ostlih figura između ostalog jedino Samoilo nije na konju i od mermera je.

 

 

A onda trijumfalna kapija. Tu sam već bez reči.


 

Sutradan, po danu sve te figure i dalje su na mestu , zgrade su bele, one nove a i dizalice ih nadvisuju. Kad se prodje kroz tržni centar pa u park, koji su upravo radnici  čistili, blistaju novi spomenici. Najnoviji je Palim herojima za Makedoniju. Naravno da liči na antički sve sa konjima, Prometejom i stubovima. Park je krcat spomenicima a inače se nalazi preko puta zgrade Sobranja. Turisti slikaju sve jedni drugima upadamo u kadar.

Gradski autobusi u Skoplju su crveni i na sprat, pa kad prodju pored trijunfalne kapije i ne znaš u kom si gradu. Žao mi je što se nisam vozila gradradskim prevozom kad već nisam bila u Londonu. Čitala sam da su tamo izbacili autobuse na sprat. Pitam se da li su to ti iz Londona.

Sve u svemu Skoplje nikog ne ostavlja ravnodušnim ni one što su oduševljeni a ni kritičare, što zbog prisvajanja tudje istorije i prekrajanje svoje, što zbog para koje su utrošene na sve to.

[ Generalna ] 26 Novembar, 2013 13:46

 

   I bi  leto i bi letovanje. Zašto tako odocnelo pišem o letovanju? Valjda zato što su se slegli utisci, pregledale slike i pokazale prijateljicama, one najbolje, pa sad se može naširoko pisati a sve sa distancom od par meseci. Tako je najbolje.

      Kad ne znaš gde ćeš na letovanje onda Grčka, tako ja mislim a i veliki broj Srba i građana Srbije. Septembar je najidealniji mesec za letovanje u Grčkoj i to znaju malopre  pomenuti građani a pre svega penzioneri sa unucima ili bez. Da ne bude zabune bilo je i omladine i srpske i grčke kao da nije počela škola. Destinacija je bila Petkohori. Pitala sam se kako li izgledaju ulice u sezoni kad su ovako pretrpane u septembru. Plaža je plitka za moj utisak pa samim tim odaje utisak da je gužva, što objektivno i nije. Parkiranje u tako malim gradićima sa puno ljudi u sezoni može biti problem ili se samo meni čini.  Prvi  put smo išli kolima. Tako da verujem da svako ima svoja iskustva, bolja ili lošija. Videla sam da nekie vile imaju i svojae parkinge u dvorištu ili delu ulice.

        Po prvi put smo imali smeštaj u vili na samoj plaži. Samo je šetalište delilo objekat od plaže. Kakva milina. Znam da ljudi koji letuju u hotelima koji uglavnom imaju svoju plažu, uvek imaju tu privilegiju da su nadomak plaže i da nemoraju nositi rekvizite kilometrima ulicom. Smeštaj klasičan apartman ili studio što platiš to i dobiješ, to je u redu.

Zabava dobra knjiga iz biblioteke na plaži i šetnja uveče, ako nemaš ili nećeš da potrošiš mnogo novaca. I to je uredu, ja tako mislim. Da li letovališta u Grčkoj pružaju mogućnost dobre zabave? Ja  mislim da da, ali ako  imaš dosta novaca, kao svuda u svetu. Pitanje  je ko ima i ko želi potrošiti teško zarađeni novac.

Sve u svemu kad ne znaš gde ćeš na letovanje Grčka, nećeš pogrešiti. Veruj svim onim svojim sunarodnicima, nisu bez razloga odabrali Grčku kao destinaciju broj jedan. Moja je želja da posetim što više Grčkih ostva, a ima ih mnogo. Puno prilika za .

[ Generalna ] 11 Avgust, 2012 00:49

 Ja opet o godišnjem odmoru ali sad onom prošlom, od prošle godine. Jako sam ponosna na sebe što sam posle puno prepreka uspela da odem na tako daleku destinaciju, kao što je Egipad, uprkos srpskoj nemaštini, arapskom proleću i egipatskoj jeseni.Cool

A puno je dilema. Izbor hotela, prva dilema da li onaj sa tri ili četri zvezdice. Bitna je i koja agencija, jer su te godine, pre nas a bogami i posle nas, neki putnici loše se proveli baš u Egiptu, zbog nesavesnih agencija. Avionsku kompaniju ne biraš jer je to čarter let koji bira agencija. Nisam bila baš ubeđena da takvim avionima treba leteti preko Mediterana, ali uspeli smo.

Hotel ko hotel, tri zvezdice nije bio loš. Imao je svoju plažu, što je jako bitno, to smo svatili na licu mesta. Imao je bazene, i aktivnosti na bazenu; aerobik, akvarobik, trbušni ples. Interesantno onim što vežbaju a bogami i onim što gledaju. Rusa najviše, trebali to reći, i ugladnom mladih. Posluga standardna sve sa čuvenim labudovima od peškira na krevetu i naravno bakšiš. Da li se taj bakšiš svugde podrazumeva, a mi stasali u socijalizmu a u vreme sankcija izolovani, nismo navikli, to je druga priča. Sobe pristojne, čiste ništa luksuz ali imaju klimu, frižider, sef, fen u kupatilu, tv (nebitan ali tu je, postoji). Interneta baš i nije bilo u hotelu. To jest bilo je ali su nas i domaći i gosti upućivali na internet kafe i besplatan internet. Naravno besolatan toliko dugo koliko piješ, kad prestaneš ode sto a bogami i internet. Najlošija karika je bio restoran, malo me je podsećao na restoran društvene ishrane, ali nije mi smetalo. Samoposluživanje na bazi švedskog stola. Hrana pristojna ne puno različita od onog na šta sam ja navikla. Moguće da sam ja takvu birala, otuda i takav utisak.

Egipćani srdačni ali dosadni. Ne možeš proći da te ne pitaju odakle si. Brkaju nas sa Rusima ali znaju, bili u Umprofor-u ili već odnekud, ali znaju. Ne spominju Tita a ni Bosnu. U radnjama nema razgledanja, odmah te spopadaju, pale kožu, peškire nalivaju vodom i čuveno cenkanje. Jako me je to opterećivalo, što ne možeš ništa pogledati, opipati a da ti to posle ne uvale ako već ne pobegneš trčeći. Naravno radnje pune kineskog bofla, uostaalom kao i u Grčkoj. Možda ja nisam išla u prave radnje a sve zbog straha i ne znanja.

Izlet u Luksor posebna priča ali o tome drugi put.

[ Generalna ] 07 Avgust, 2012 00:06

Nisam dugo pisala. Nisam imala potrebu, mrzelo me je ili je  posredi neki drugi razlog. Ko zna? Vreme je godišnjih odmora i bilo bi lepo negde otputovati. Imam veliku želju da posetim Tursku. Turska je daleko, pa to pravi niz manjih problemčića. Teško je odlučiti se za put autobusom, ipak je to daleko. Avion je skup. Ništa novo nisam rekla.

Odlučila sam da kasno, u septembru koristim godišnji odmor iz više razloga.  Najbitniji razlog je taj, da su aranžmani jeftiniji a i sunce manje peče bar po ovim nama bliskim, egztičnim, mestima. Prošla sam fazu ležanja na plaži i sunčanja.  Od svog godišnjeg odmora sad očekujem mnogo više a sredstava je sve manje. Godišnji odmor po mom uverenju  trebalo bi da sadrži obavezno red mora i sunca, još uvek i onda bogate začine u vidu upoznavanja i doživljavanja novih krajeva sveta. Mi jesmo konformisti. Čuvena niža srednja klasa uvek u strahu da ne izgubi i ono malo što ima. Prošle godine u Egiptu  smo se jedva usudili da promolimo nos iz hotela. To svakako ima veze i sa godinama a i mentalnim sklopom. Sećam se da su dve mlade devojke još prvo veče, čim smo stigli, pitale a gde se ovde može izići. Svaka čast za entuzijazam. Mi, moj muž i ja,  nismo u godinama kad se obavezno izlazi prvo veče, čim se stigne na odredište a sve sa ciljem dase nešto ne propusti. Prvo odmor put je svakako naporan.

Turska tako blizu a tako daleko, manje više svi je hvale bez obzira da li su letovali  u skupim hotelima ili onim sa samo dve zvezdice. Narod sličan nama, da li zbog onih petsto godina ali kažu istinski vredan, za razliku od nas. Još od prošle godine ili predprošle kad me je moja sestra zaludila čitanjem romana Orhana Pamuka, a i oni putopisi sa bliga Snežane R o putovanju kroz Turskiu o gostoprimstvu turskog naroda prosto mame da se uverim da li je to tako.

[ Generalna ] 02 Januar, 2010 10:36
Čital sam pre neki dan blog Jakše Šćekića na B92 gde on opisuje kako ja za najveći talenat u Srbiji proglašen tročlani Romski sastav dva brata i sestra. Naravno on je oduševljen i ostali koji su komentarisali, dele njegovo mišljenje. Mnogi su ih slušala na ulicama Beograda. Ja generalno gledam malo TV, obično samo filmove, te rijaliti šou programe ne gledam uopšte. Ne kažem da dok menjanjam kanale na daljinskom ne nabasam na njih i čudim se ko to gleda (gleda moja mama , ali ona se ne računa jer je stara i šlogirana), ali ovaj program nisam ni jednom videla. Poslušam ja te snimke što ih je Jakša postavio i šta da kažem. Nije loše, moje skromno mišljenje, uostalom onako eminentan žiri je oduševljen. Nemam ja šta tu da se mešam. Troje dečice nebitno koje nacionalnosti svira vrlo lepo, zanimljivu muziku, ništa šund. Mene je zapravo najviše oduševio izbor muzike, jer oni su vrlo talentovana deca, idu još uz to u muzičku školu (to sam kasnije našla u nekom časopisu koji prati tu vrstu događanja), znači poznaju tehniku sviranja. Ja istina ne znam šta oni sviraju po ulicama a još manje znam ko im bira i muziku. Sve u svemu dirljiva priča dostojna Holivudskih bajki u najmanju ruku ko u filmi MILION DOLARA. Sad pomislih da li te dve priče možda i nisu tako slučajno slične.

Čemo ovoliko dugačak uvod. Sad će poent.

Dan pred novu godinu zadesim se ja u Beograd a sutradan na zadnji dan stare godine, krenem ujutru gradskim prevozom do železničke stanice. Negde na Novom Beogradu ulaze u autobus troje Roma možda treći nema veze sa pričom,ali nije bitno. Dečak sa harmonikom još na stepenicama čim je autobus krenuo sa stanice poče da razvlači onu harmoniku, škripi harmonika, škripi autobus; joj užasa. Nije to kraj mukama krenu i pesma. Zapeva, ne mogu da razaznam dal muško ili žensko, nešto u po glasa; joj horora. Shvatim ja da je to devojčica koja je sa tom trojkom, prepoznam i pesmu Ceca nacional a pesma Moj Beograd. Otkud tako dobro poznajem repertoar dotične . Pre neku godinu kad smo išli na more u Bugarsku majstor je puštao ceo album pa sam sve naučila , istina nešto sad je već izlapilo. Onaj treći momak sedi pored njih, nešto se ne zna da li je u ekipi ili nije. Putnici u autobusu ćute slušaju ili ne, ko će znati: vole ili ne a mene boli glava. Dal da zavapim da umuknu? Odlučim se ipak da ćutim, ćute drugi, ćutim i ja. Ustvari što da se lažemo nikad nisam imala previše kuraži ali nisam ni učena da se bunim. Završi ona onu pesmicu mislim da je nije na moju radost otpevala celu. Kad je završila sa pevanjem krenu sa vunenom kapom po autobusu da skuplja prilige. Da li je neko nešto dao nemam pojma, ja nisam. Mislim da je ulov bio mršav. Iziđu oni na nekoj od stanica, završe se naše muke, pre svega moje. Niko ne komentariše od putnika. Da li su se navikli? Da li ih to svako jutro dočekuje kad krenu na posao, ne znam. Šta sad? Da li će odsad romska deca, ako se dočepaju harmonike pa makar i okrpljene, kaku je imao onaj dečak, da nas terorišu u gradskom autobusu? Da li će se ova nova pomama prošioriti, o užasa i na druge gradove po Srbiji, pa i u moj grad? Pre par i više godina u nekoj reportaži sa severa Evrope, ne sećam se koji je grad u pitanjiu ali gradske vlasti su lokalnim uličnim sviračima plaćali da ujutru po trgovima i ulicama sviraju da bi radničkoj klasi dizali moral dok po hladnom i sivom jutru kreću na radne zadatke. Nemojte misliti da sam ja protiv muzike ali ne u autobusu.

Još nešto se pitam, da li se namerno, preko medija non stop šalju poruke populaciji da lako i brzo mogu da dodju do novca i udobnog života. Otud valjda i toliko kladionica. Pre neki dan čujem reklamu u pauzi prenosa nekog sporta koji je moj muž gledao, kako nude i sticne znanja. Pitam ja, jel to neka reklama za još jedan od privatnih fakulteta, ali ne kaže moj muž, to je za kladopniocu. Kakvo oni to znaneje nude i čemu služi to znanje.

Ajd sad dosta, neću više. Stvar je u tome kao što je onomad moj otac govorio nema leba bez motike. Jest da je motika prevaziđena i živi samo u ovoj izreci kao takva, ali ima mnogih drugih sofisticiranih motika. Niko neće ni ovu ni onu motiku

 (Dalje)
[ Generalna ] 27 Decembar, 2009 14:03
Da li sam namerno ili slučajno izabrala izgled bloga da bude baš ovakav, ne znam verovatno podsvesno i jesam namerno .

Kad sam bila mladja ova slika mi je bila san, neostvareni san. Tako sam zamišljala sebe, nikako samu, sa najboljom drugaricom, na proputovanju Evropom. Znači čisti i uređeni peroni železničkih stanica, naših ili evropskih svejedno, bez gužve i ranac na leđima. San je bio otići u London. Tad se u London nije moglo vozom bez presedanja, tunel se još gradio.Ne znam da li smo tad i imali informaciju da se gradi. Otprilike nekakad negde, verovatno u Politikinom zabavniku sam pročitala da se planira tunel ispod Lamanša a ond mnogo godina kasnije vest da je otvoren. Dugo mi je želja bila voziti se tunelom ispod Lamanša za raliku od mnogo romantičnije želje moje koleginice da poseti Tađ Mahal. Pitanje je da li posle ovih najnovijih događanja sa tunelom i godina da li to više želim. Svakako je trebalo nabaviti inter rail karticu, povlasticu. Istina je: nismo je nikad uzele ni ja ni moja drugarica sada kuma.

Prošle su mnoge godine, Druge želje i preokupacije pa i brige i problemi su bili dominantni. Nisu samo vize bile presudni razlog da se prestanem želeti i maštati, jednostavno prestaneš.

Godinama nismo odlazili na more bilo nam je preskupo iako i ja i muž smo sve vreme radili u pristojnoj državnoj firmi, svejedno bilo je nedostupno. Možda se moglo otići na mišiće do crnogorskog primorja razdrndanim vozom kroz one psihodelične tunele i vijadukte i ionda istrpeti torturu njihoviog neljubaznog osoblja. Ne hvala.

Moglo bi se sad putovati, evo već na leto. Znači ne samo klasično Grčka već Evropa, prava Evropa. Istina nemao ong poleta sa početka, iz mladosti, više nije dovoljan samo ranac. Sad je sve mnogo komplikovanije. Gledaš i tražiš neku sigurnost pa te vode turističke agencije i njihovi mladi, premladi vodiči nas prebrojavaju u autobusu, zaista ponižavajuće ali to smo tražili.

[ Generalna ] 26 Decembar, 2009 17:30

Evo me na jos jednom pocetku blogerske kariere. Prvi put je početak bio neuspešan . Vrlo brzo sam završila karieru. Zaboravila sam lozinku a više nisam imala pristup adresi koju sam prijavila. Istina opredelila sam se i za vrlo usku temu zdravlja a samim tim da nisam zdravstveni radnik nisam se usuđivala previše pisati, osim o uopštenom naklapanju. Zdravstvo i zdravlje je bliska tema ljudima ali..

Prvo a aktuuelno o praznicima

Srećan božić katolicima, adventistima i ostalim koji slave božič ovih dana. Posle božića dolazi nova godina pa opet božić i još jedna nova godina. Tu već zadnju novu godinu ili ti srpsku novu godinu već ne nogu slaviti, umorim se. Pred svaku Novu godinu poželim da sve poslove posvršavam i da ništa ne prenesem u novu godinu, moram priznati da mi to ne  uspeva. Jedino je rešenje da ni ne pokušavam okončati sve u jednoj godinu godini. Zašto bih završila sve poslove zar nije logičnije ostaviti nešto i za buduće dane.

Gde slaviti Novu godinu. Na trgu, kući, kod prijatelja, u  kafani. Stvarno ne znam. Šta vi mislit. Gdećete slaviti novu godinu

 

[ Generalna ] 25 Decembar, 2009 11:48
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.